IN MEMORIAM FRANU KLISURI

Obitelj Frana i Jerke Klisura rođ Bernardi

„Naši značajni zavičajnici – Volim Korčulu“ 

Hrvatsko muzejsko društvo ove je, 2020. godine u povodu Međunarodnog dana muzeja obilježilo ulogu i značaj baštinskih ustanova programom pod nazivom Ljubav. Aktivnostima obilježavanja priključio se i Gradski muzej Korčula.  „Naši značajni zavičajnici – Volim Korčulu“ program je koji će nas pričom, tekstom i fotografijom podsjetiti na drage sugrađane i sugrađanke koji nisu više među nama, no njihov je rad i životni poziv utjecao na brojne Korčulane i Korčulanke te oblikovao povijest naše ne tako davne svakodnevice. Oni su iskreno voljeli svoj grad i otok, te svoju ljubav prenijeli naraštajima. Program razvijamo u suradnji s DAD - Arhivskim sabirnim centrom Korčula- Lastovo te suradnicima, koje i ovim putem pozivamo podijeliti sjećanja. Program „Naši značajni zavičajnici – Volim Korčulu“ u svibnju smo otvorili tekstom „Kako pamtimo i kako se sjećamo profesorice Mire Svoboda“ uz ustupljene snimke dokumenata i fotografija Arhivskog sabirnog centra. Lipanj obilježavamo sjećanjem na Frana Klisuru uz tekst Nikole Perića, ponovo u suradnji s ASC i izbor iz zbirke novinskih članaka, a pozivamo i vas podijeliti svoja sjećanja i uspomene.

IN MEMORIAM FRANU KLISURI (1928.- 2013.)

Napisao Niko Perić

Nije lako napisati nikome In memoriam, ali od smrti mog učitelja i prethodnika novinarske kronike Korčule Frana Klisure, više sam puta zaplakao u sebi uz sjećanje na tog čovjeka čija je ruka bila ispružena za pomoći svakome i koji je primjenjivao svoje veliko imanje, točnije znanje. I sad, dok ovo pišem, isto je. Suza za prijateljem, učiteljem pa i za njegovom neizostavnom suputnicom, suprugom Marijom Klisurom je gorka, iskrena. Češće koristim utješnu izreku da ljudi umiru, a legende ostaju. I ostali su legenda, bračni par Frano i Marija Klisura, mnogim generacijama dobro znani učitelji koji su se cijeli radni vijek, pa i kasnije, do kraja života posvetili odgoju i podučavanju mladih. Kako sam dobio molbu od izdavača Godišnjaka Grada Korčule za In memoriam Franu Klisuri, posvećujem se njemu, poštujući izreku da uspješnog muškarca prati uspješna žena. On mi je jednom rekao obrnuto, što pokazuje njihovu međusobnu privrženost obitelji i društvu. Puno je simbolike u životu kojim je živio Frano Klisura. 

Nema velikih riječi, ali djela su mu bila velika. Rođen je 04.12.1928. u Korčuli. Osnovnu školu i djetinjstvo je proveo u Korčuli, manji dio i u El Shattu (Egipat). Kao mladić u II. svjetskom ratu bio je u zbjegu, o čemu je kasnije napisao i knjigu „Od Korčule do El Shatta u pješčanoj pustinji Sinaja“. Tada petnaestogodišnji dječak, sjećanjem nas vraća na početak 1944. godine, kada su ih ukrcali na brod. Bježali su od Nijemaca. Nitko nije znao gdje idu. Putovali su do otoka Hvara, pa do Visa, pa krajnjeg juga Italije, te u Egipat u Port-Said, odakle su vlakom prevezeni  u El-Shatt, koji je tada bio samo pustinja. Bili su smješteni u šatore, svaki od po 20 ljudi i gledali žuti pijesak. Dvije godine je kao učenik živio sa svojim dječačkim snovima između 30 tisuća ljudi u pješčanoj pustinji Sinaja. Tamo je kao i ostali učenici nastavio školovanje. Kasnije je radio kao odgajatelj u đačkim domovima u Dubrovniku i Korčuli, zatim kao tajnik Saveza kulturno-prosvjetnih društava Dubrovnik, pa kao referent za narodno prosvjećivanje u Kotarskom povjereništvu za prosvjetu, a istovremeno je obnašao dužnost tajnika Saveza kulturno prosvjetnih društava kotara Korčula. U dužem razdoblju radio je kao nastavnik i direktor industrijske škole u Korčuli, a zatim kao pedagog Školskog centra u Korčuli. Dugo vremena je bio novinarski dopisnik. Počeo je kao rajonski dopisnik izbjegličkog glasila Naš list - El Shatt. Bio je suradnik Radio Dubrovnika i Dubrovačkog vjesnika, te posebno Slobodne Dalmacije. Povremeno je pisao za stručne časopise kao "Kulturni radnik“, „Školske novine“, „Naše more“, „Školski vjesnik“. Kao učitelj hrvatskog jezika (u ono vrijeme se naziv često mijenjao i najčešće bio hrvatsko-srpski ili srpsko- hrvatski) radio u srednjoj školi u Korčuli (škola je mijenjala imena: Industrijska, Škola učenika u privredi ŠUP, Škola s praktičnom obukom ŠPO, jedno vrijeme i direktor, a kasnije nakon Šuvara ujedinjenjem s gimnazijom, Centar za usmjereno obrazovanje. Bio sam njegov učenik u svim nazivima iste škole. Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća upisuje izvanredni studij na Filozofskom fakultetu u Zadru i stječe zvanje profesora hrvatske književnosti i pedagogije, nakon čega u Centu za usmjereno obrazovanje Korčula radi kao pedagog, uz obvezu održavanja nastave hrvatskog jezika nekoliko sati tjedno. Odlaskom u mirovinu, dosta se posvećuje radu kao turistički vodič na hrvatskom i talijanskom jeziku, te povremeno kao sudski tumač (iako ne i licencirani) za talijanski.

U dugim zimskim danima, kada ga kratki dan, a duga noć, natjeraju na rani ulazak u kuću, počinje pisati pripovijetke o događajima iz svoje mladosti, temeljem kojih su kasnije nastale dvije knjige “Korčula moga djetinjstva” i “S korčulanskih griža i kaleta“, prisjećaju se njegovi sinovi Ranko i Žarko. Između mnogih radova zapaženo je njegovo istraživanje objavljeno 2008. pod naslovom "Kamenoklesarstvo i obrazovanje potrebnih kadrova u Korčuli kroz stoljeća" gdje donosi povijesni pregled kamenarstva otoku Korčule koristeći se notarijalnim i kancelarijskim knjigama Korčule koje se vode od 14. stoljeća, te u njima ima zapisanih ugovora o stupanju dječaka u službu obrtnika s ciljem izučavanja zanata. Obrađuje otvaranje škole, niže realke s talijanskim nastavnim jezikom 1864. u Korčuli, pa 1877. građanske škole s hrvatskim nastavnim jezikom do 1881. kada se otvara strukovni tečaj za brodograđenje i kamenotesanje. Opisao je pregled razvoja škole do naših dana, te navodi još aktivne kamenoklesarske radionice.

Još dok je bio radno aktivan, bio je aktivni sudionik rada Foto kluba Korčula a kasnije je ljubav prema fotografiji prenio na svoje sinove. Veliki aktivist i u jedriličarskom klubu, dok se jedrilo u klasama kadet i L – 5.

Skoro 30 godina je bio dopisnik Slobodne Dalmacije i Radio Dubrovnika (do trenutka upisa na Filozofski fakultet). Radio Postaja Dubrovnik je godinama nakon prestanka njegovog rada nakon svake utakmice koju je KPK igrao u Korčuli zvao na telefon i pitao za rezultat utakmice, jer su bili sigurni da je netko iz kuće bio na utakmici (otac ili jedan od dvojice sinova). Lijepo je bilo popratiti  svečanost dobrovoljnih darivatelja krvi 19. rujna 2012.  u Domu kulture Liburna, kada je Ranko Klisura dobio toga dana pohvalnicu za 75 doza poklonjene krvi. Tada je Frano Klisura izrazio ponosno zadovoljstvo cijele obitelji (otac Frano, majka Marija, i sinovi Ranko i Žarko) koji su do toga dana dali preko 210 doza krvi. Frano Klisura je umro 12. 8. 2013.

Njegov sin Žarko mi kaže da mu je otac sudio prvu vaterpolsku utakmicu u Orebiću 1. 8. 1958. Sinovi Ranko i Žarko napominju jednu posebnost svojih roditelja, koji se nikada nisu razdvajali, a i oni su kao sinovi sudjelovali u mnogim dogovorima života unutar obitelji, gdje je uz oca Frana i majka Marija bila jedno te isto. Marija je rođena 21. 06. 1935.  u Kučištu na Pelješcu. Osnovnu školu završila dijelom u Kučištu a dijelom u Korčuli. Učiteljsku školu završila u Splitu, smjer razredna nastava.

Po završetku školovanja zapošljava se u osnovnoj školi u Blatu (2 god.), nakon toga radi dvije godine u Lumbardi, te sve do odlaska u mirovinu u osnovnoj školi u Korčuli, razredna nastava – prva četiri razreda, a u kraćem periodu je predavala matematiku učenicima od 5 – 8 razreda. Vodila pionirsku organizaciju u školi, a izvan škole bila aktivna u Crvenom križu, Aktivu žena, Upravi KPK i mnogim društvenim aktivnostima. Umrla je 03. 08. 2015.

Gradski Muzej Korčula

Trg Sv. Marka,
20260 KORČULA

HRVATSKA
T:+385 20 711 420

E:info@gm-korcula.com